U srijedu je u Hrvatskom saboru održan okrugli stol na temu “Sloboda govora – Ima li zabranjenih tema?”, u organizaciji Kluba zastupnika Doma i narodnih okupljanja i Hrvatskih suverenista. Povod je bila sve izraženija rasprava o granicama dopuštenog mišljenja u hrvatskom javnom prostoru, posebno kada su u pitanju povijesne, političke i društveno osjetljive teme.
Na početku se okupljenima obratio narodni poslanik Doma i Narodne skupštine Krešimir Čabaj koji je istaknuo da je rasprava organizirana upravo zbog sve češćih pokušaja ograničavanja slobode izražavanja u Hrvatskoj. On je podsjetio da su razgovarali na tu temu Matija Štahanprofesor komparativne književnosti i književni kritičar, Ivica Šola, teolog i novinar, Davor Dijanović, publicista i geopolitički analitičar i Slobodan Prosperov Novakhrvatski istoričar i novinar, te izrazio žaljenje što se predstavnici lijevih stranaka nisu odazvali pozivu na dijalog, ističući da to dodatno potvrđuje problem zatvaranja javnog prostora za pojedine teme.
Matija Štahan je u svom izlaganju govorio o stanju medija i znanosti te odsustvu stvarnog pluralizma. Upozorio je na činjenicu da se mediji nisu pojavili na okruglom stolu, ocijenivši to znakom prešutne cenzure i izbjegavanja neriješenih pitanja hrvatske prošlosti. Posebno je naglasio da su brojne teme iz perioda Drugog svjetskog rata i njegovih posljedica i dalje tabu, te da će se bez otvorenog naučnog pristupa i istorijskog revizionizma društvo teško osloboditi tereta neriješene prošlosti:
„Neki od zaključaka našeg okruglog stola bili su da u Hrvatskoj nema pravog medijskog pluralizma, da u znanosti ima previše tabu tema koje se često vezuju za Drugi svjetski rat i Drugi svjetski rat, da će se te teme jednog dana riješiti prirodnim tokom onoga što je često pežorativno, a zapravo znanstveno nužno, što se zove njihov povijesni revizionizam i što se zapravo stavlja na mjesto istine iz prošlosti, koja je zapravo preduvjet za ovu prošlost. osloboditi se od duhova prošlosti. To, s jedne strane, nije neuobičajeno. Svjedoci smo toga u cijelom svijetu, iz zemalja poput Španjolske koje još uvijek doživljavaju posljedice svog građanskog rata iz 19. stoljeća, ali nema potrebe da postoji samo u Hrvatskoj svjetlo.”
“To se zove medijsko iskrivljavanje stvarnosti”
Davor Dijanović je upozorio da sama činjenica da se 2025. godine u Hrvatskoj mora razgovarati o slobodi govora govori u prilog tome da je ona ozbiljno ugrožena. Istaknuo je da u Hrvatskoj postoji uvjetna sloboda govora u kojoj su određene teme dozvoljene, dok su druge strogo ograničene u okviru tzv. pregovaračkog mišljenja. Kada se te granice pređu, dolazi do javne demonizacije i etiketiranja, što pokazuje da prava sloboda govora još nije postignuta: „Kada se pređu te granice mišljenja o kojima se može pregovarati, bilo da je riječ o forumu u Jasenovcu na kojem su se, za neke, iznijele skandalozne tvrdnje, a zapravo tvrdnje temeljene na arhivama, počinju etikete i da mi jednostavno počinjemo demonizirati slobodu govora, ja mislim da u Hrvatskoj jednostavno počinje demonizacija. jednostavno da će s vremenom određena istina izaći na vidjelo, a onda će se medijski sistem kakav danas imamo u Hrvatskoj raspasti sam od sebe.”
Ivica Šola osvrnuo se na stanje hrvatskih institucija i dublje uzroke društvenih podjela. Istaknuo je da se isti obrasci društvenog i medijskog djelovanja nastavljaju i desetljećima nakon 1991. godine, što proizvodi stalne podjele, maltretiranja i pritiske, između ostalog, na muzička i kulturna događanja: “Glavna podjela hrvatskog društva je upravo to što su institucije okupirane od strane postkomunista. Imamo plakate po Zagrebu na kojima ljudi marširaju protiv fašizma. To je Jordan Peterson naziva se alohronija, neistovremenost vremena. U tom smislu, dok se javni prostor i institucije ne pluraliziraju, imat ćemo ovakvu nenormalnu ili polunormalnu situaciju 2025. Iste elite, odnosno njihovi potomci, koji su vodili glavni narativ, bio istorijski ili medijski, prisutni su i danas nakon 1991. godine, samo su se presvukli. To je razlog polarizacije, to je razlog hajke, kao npr. hajka na koncerte Marko Perković Thompsongdje su masovni mediji pali na testu. Uradili su jedno, a narod, njih pola miliona, pokazao drugo. Ovo je i poziv medijima, svim medijima, uz dužno poštovanje svim kolegama novinarima i čestitke na vašem veoma važnom i teškom poslu, da se ne desi da mediji kupuju, a narod pošteđen.”
Jedna stvar je Mirjani Hrgi zapela za oko na konferenciji za novinare Thompsonovog tima: ‘Nećete vjerovati’
U diskusiji nakon izlaganja dodatno se otvorilo pitanje cenzure u kontekstu javnih nastupa i koncerata. Ivica Šola je upozorio da selektivne zabrane proizvode samo otpor i inat, a da cenzura u demokratskom društvu nikada ne donosi rješenja, već produbljuje sukobe i nepovjerenje: “Ne znam kako se pjesma može pjevati u subotu, a ne dopuštati nedjeljom”. Ili zabrani sve ili nemoj. Ovo je prvo nelogično, drugo, nerazumno, jer je poznato da cenzura proizvodi otpor i inat. Cenzura nikada nije dobra. U demokratiji, glupost ima javno pravo. Ovo je demokratija i narodu neće biti zabranjeno koga da sluša jer ćete natjerati narod protiv sebe. U tom smislu, neću generalizirati izvještavanje, ne svih medija, ali sam bio na mnogim Thompsonovim koncertima, uvijek se među 500.000 ljudi nađe momak sa ustaškom kapom. Dakle, na 500.000 to je 0,00 promila i to je vijest. To se zove simulakrum ili medijsko iskrivljavanje stvarnosti.” Zaključak učesnika bio je da bez pravog pluralizma i otvorenog suočavanja s osjetljivim temama nema trajne društvene stabilnosti niti povjerenja u demokratske procese.
