Historian Hrvoje Mandić nedavno je boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je brojnim pripadnicima hrvatskih zajednica u Chicagu i New Yorku predstavio svoju knjigu Rat poslije rata 1945. – 1951. godine. Turneja je protekla u atmosferi zahvalnosti, zajedništva i ljubavi prema domovini. Prezentacija u Čikagu održana je 12. oktobra u organizaciji župe sv. Jeronima na čelu sa o. Antonio Musa.
„Njegova nesebična podrška i briga za zajednicu ostavila je snažan utisak i dala veliki doprinos mom profesionalnom i osobnom razvoju“, istaknuo je Mandić, a posebno se zahvalio i Johnu Kraljiću, predsjedniku Hrvatske akademije Amerike, koji je doletio iz New Yorka kako bi sudjelovao na događaju. Mandić je zahvalio svim dragim gostima, a posebno župljanima hrvatske zajednice u Chicagu koji su svojim prisustvom uveličali prezentaciju i potvrdili koliko im je stalo do očuvanja povijesne istine. On je istakao o Nikola Pašalićčija je podrška i zalaganje omogućila da projekat zaživi uprkos brojnim izazovima, kao i rodbini Ivan Grbešić iz Kanade, koji je neumorno radio na promociji knjige među hrvatskim iseljenicima. Nastavak američke turneje uslijedio je 19. oktobra u New Yorku, u Hrvatskom kulturnom centru St. Nikola Tavelić. U hrvatskoj župi Hrvatske katoličke župe – New York, župnik vlč. Lovro Šimić i župni vikar vlč. Slaven Tomić dočekao je autora sa izuzetnom toplinom i srdačnošću. Na sastanku se razgovaralo o budućim projektima, a posebno o programu edukacije mladih Hrvata rođenih u SAD-u o suvremenoj hrvatskoj povijesti na engleskom jeziku – inicijativi koja će uskoro zaživjeti zahvaljujući mladoj, domoljubnoj obitelji iz župe. Kako je najavio, sljedeće godine planira posjetiti Kanadu, gdje je pozvan da predstavi svoje knjige u nekoliko gradova pred hrvatskim iseljenicima.
Uoči njujorške promocije knjige „Rat poslije rata 1945-1951 – Krivični progoni antikomunističkih gerilaca u Hercegovini“, istoričar Hrvoje Mandićautor spomenute knjige, dao je intervju za portal Hrvatski. Mandić, rođen 1987. godine u Mostaru, doktorirao je 2020. godine na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U svom naučnom radu uglavnom se bavi vojnom i crkvenom istorijom Drugog i Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Trenutno sarađuje sa nekoliko akademskih institucija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Knjiga “Rat poslije rata” predstavlja njegov drugi autorski rad, koji prati zapaženu monografiju “Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i njegove posljedice” (2021.), proširenu verziju njegove doktorske disertacije, koja je prošle godine objavljena i na engleskom jeziku. Mandić je u razgovoru otkrio osobne motive koji su ga potaknuli na istraživanje tema iz novije hrvatske povijesti, govorio je o višegodišnjem prikupljanju arhivske građe i ulozi hercegovačkog jataka, kao i o odjeku njegovih istraživanja među hrvatskim iseljeništvom. Odgovorio je na pitanje šta ga je lično podstaklo da se u svom naučnom radu fokusira na vojnu i crkvenu istoriju Drugog svetskog rata i njegove posledice.
„Moj otac je podsticao moje interesovanje za ovu temu od detinjstva Krešimirkao i moja preminula tetka Marija-Mira Penavićočeva sestra. Potječem iz širokibrijske porodice Mandića iz Širokog Brija, točnije Ciganskog brda, kojem je ubijeni fra. Nevinko Mandić i istoričar Fr Dominik Mandićjedan od najznačajnijih hrvatskih franjevaca u drugoj polovici 20. stoljeća. Posebnu motivaciju za bavljenje ovom temom, naizgled pomalo neobičnom, dobio sam tokom proučavanja japanske vojne doktrine u Drugom svjetskom ratu i posebno ‘institucije dobrovoljne smrti’, odnosno specijalnih jedinica oružanih snaga carskog Japana zvanih Kamikaze. Ovu temu obradio sam u svom diplomskom radu Kamikaze – Japanske specijalne snage u ratu na Pacifiku 1941-1945. Koncept ‘dobrovoljne smrti’, koji podrazumijeva nesebično polaganje života za japanskog cara ili domovinu, doveo me je do simbola kršćanstva i mučeništva, odnosno do historijskog događaja stradanja hercegovačkih franjevaca, a time i do proučavanja vojne i crkvene historije Drugog svjetskog rata”, istakao je.
Ideja za knjigu
Objasnio je i kako je nastala ideja za knjigu ‘Rat poslije rata 1945-1951'. – Krivični progoni antikomunističkih gerilskih boraca u Hercegovini’ i šta je motivisalo istoričara da se posveti istraživanju ove teme. „Do sada u historiografiji nije objavljena potpuna sinteza o antikomunističkim gerilskim jedinicama u Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, iako su postavljeni dobri istraživački temelji, posebno u Bosni i Hercegovini. Tema djelovanja antikomunističkih gerilskih jedinica na tlu Hercegovine posebno je zanimljiva, jer pokazuje šta je revolucija kroz revoluciju posebno zanimljiva na teritoriju Hercegovine. Komunistička vlast je uspostavljena. Ideja za ovu knjigu se razvijala od tada 2014. godine, kada sam kao arhivist Hrvatskog dokumentacionog centra Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dobio nepotpun i na taj način od 2014. godine radim na skeletu rukopisa. Paralelno s tim, pripremio sam sveobuhvatan kontekst završetka Drugog svjetskog rata i rata u Hercegovini. Knjigu sam posvetila svojoj preminuloj tetki Mariji – Miri Penavić dj. Mandić i ja smo bili jako emotivno vezani za nju jer ona bila moja druga majka. Tog dana kada je tetka preminula 23. aprila 2024. supruga Lucia i istog dana sam saznala da ćemo postati roditelji. To mi je bila najveća motivacija za pisanje knjige”.
Objasnio je pojam ‘antikomunističke gerile’ i izdvojio specifičnosti hercegovačkog pokreta u odnosu na slične grupe na drugim područjima. “Broj i jačina hrvatskih gerilskih grupa nastalih u Bosni i Hercegovini rezultat su zločina koje su komunistički partizani počinili nad Hrvatima prije kraja Drugog svjetskog rata i nakon njegovog završetka. Pretpostavlja se da je iz Bosne i Hercegovine stradalo najmanje 64.000 Hrvata, a do sada je poznat podatak za0, za njih nešto više od polovice30, to je nešto više od polovine. U Hercegovini je stradalo 22.736 Hrvata, iz Posavine oko 10.000 Hrvata, a iz 19 općina srednjeg. U Bosni oko 3.060 Hrvata. Za Hrvate u BiH je karakteristično da su najviše stradali od partizana i komunističke vlasti, kako na kraju rata, tako i nakon njegovog završetka. Na porast hrvatske antikomunističke gerile uticala je i napetost između jugoslovenskih vlasti i Zapada, kao i glasine i najave novog rata. Međutim, samo dio gerilaca imao je političke i vojne ciljeve, dok se veći dio borio za njihove goli životi. Neki su se bojali zbog uloge koju su imali u ratu, a većina zbog veoma okrutnog postupanja vlasti prema zarobljenicima. Križari, kao i veliki dio Hrvata u Hercegovini, nisu vjerovali da će se komunistička vlast još dugo održati. Očekivali su skori rat i pomoć iz inostranstva. Uz Prvo slavonsko ustaško-križarsko društvo najbolje je bilo Prvo hercegovačko križarsko društvo “Kralj Tomislav”. organizovano“, objasnio je on.
Također je definirao pojam jatak i kakvu su ulogu jataci imali u djelovanju antikomunističkih gerilaca u Hercegovini. „Jatak znači osoba koja je za vrijeme osmanske vladavine jugoistočnom Evropom i južnoslovenskim krajevima brinula o hajducima dajući im hranu i utočište u jesen i zimu. Prema osmanskom, ali i komunističkom represivnom aparatu, ova osoba je, u prenesenom smislu, pomoćnik u nečasnim poslovima njegovih jatakovih istraživanja. Zdenko Radelićod 1945. do 1951. godine u Hrvatskoj je bilo između 3.500 i 4.000 gerilaca, a taj broj uključuje križare, bunkere (one koji su se skrivali pojedinačno) i njihove borce, te manji broj četnika. Jatac se pojavio na teritoriji bivše Nezavisne Države Hrvatske i Srbije na područjima gdje su djelovale organizirane antikomunističke gerile“, objašnjava istoričar za Croatians Online.
Okosnicu jataka često su činile žene
Nije se tu zaustavio. “Tako su na području Gospića, Koprivnice, Podravine i mnogih drugih mjesta zabilježene organizirane grupe antikomunističkih gerilaca koje su imale podršku lokalnog hrvatskog stanovništva, odnosno Jataka. Jugoslavenski represivni sistem navodi da se mnogo ljudi ‘spajalo’ u odmetničke grupe i bunkere, jer ih nije bilo mnogo, a to nije ni moguće, a to nije ni moguće, približan broj Jataka jer su pojedina sela odmah nakon rata masovno podržavala krstaše. Pojedine jatake s područja Gospića UDBA je osudila na streljanje, dok je velika većina njih osuđena na zatvorske kazne. Jataci su bili brojni u Hercegovini jer su mnoge žene čekale povratak svojih muževa, zaručnika, očeva i braće iz rata, odnosno sa Bleiburga i Križnog puta. Oni su pomogli krstaši iz raznih krajeva sa vodom, hranom i odjećom, ljudskim motivima, čak i ideološkim, iako je ovaj motiv bio najmanje zastupljen.”
Ističe da su okosnicu jataka često činile žene. Također je opisao kako je doživio njihovu ulogu i sudbinu dok je proučavao njihove dosijee i svjedočenja. „Pročitao sam više od 2.000 dosijea političkih zatvorenika, a trećina njih su bile hrabre žene osuđene na montiranim procesima u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. godine. One hrabrije su ostavile svjedočanstva i objavila sam ih u knjizi. i Hercegovinu, ali isljednici nisu slomili duh, nego su nastavili živjeti, rađati i pričali o Majci Božjoj i Kristu, a djeci su govorili da postoji hrvatska država i da će se ponovo stvoriti”.
Istoričar je UDBA-inim zapisima razotkrio priču: ‘To je skretanje sa Moževca’
“Te žene su se pomolile za hrvatsku državu i dale sinove koji su položili krv za državu u pobjedničkom Domovinskom ratu. Hvala Bogu da danas nitko od Hrvata nije ni u jednom od dva strašna položaja – niti se mora skrivati, niti pomaže onome ko se skriva. Na tome možemo zahvaliti državi Hrvatskoj, čiju stvaranje vodi hrvatski branitelj Franjo Tuđman i ministar odbrane Gojko Šuško“, istaknuo je povjesničar. Odgovorio je i na pitanje koliko prostora i hrabrosti moderna historiografija danas ima da se bavi ovakvim temama koje otvaraju bolne i često zataškane dijelove prošlosti. “Hrvatski povjesničari otvaraju nova poglavlja o istraživanju komunističkih zločina nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu iu budućnosti, a ovakvih tema će biti sve više i vjerujem da će ove biti sve više. U hrvatskom društvu nam je nametnuta ‘kultura sjećanja’, ali ‘kultura sjećanja’ koju trebamo njegovati je ona komunističkih zločina nad Hrvatima.
