Pater Ike Mandurić na svojim društvenim mrežama podijelio emotivne stihove napisane u znak sjećanja na jedan od simbola obrane Vukovara Jean–Michel Nicolierčiji su posmrtni ostaci pronađeni na Ovčari nakon 34 godine potrage.
„Mišel! Dugo smo te čekali, Žan-Mišel. Zvali smo te po imenima ulica, trgova i mostova. Zvali smo te po spomenicima, muralima, transparentima na utakmicama, u svim gradovima širom domovine, i širom sveta, Michel. I po imenima dece… A ti nisi došao.
Sakrio si se pod zemljom gde je dželat hteo da te uništi. Ali nastavio si da postojiš više od svih dželata i više od svih živih koji nemaju ljubavi. I gle — oni koji su te ubili, mrtvi hodaju u strahu i očaju. Oh, kakvi jadnici!
A ti, čak i mrtvi, živiš. I nestao – sveprisutan, i stranac, i tako nam govorite razumljivo. Na putu za Ovčaru mnogo puta smo prolazili pored vas, ali niste se javili. Pitam se – zašto ste čekali Michela?”
FOTO: Emica Elvedji / CROPIX
“nova vojska”
“Možda da bismo dovoljno dugo razmišljali o tome kolika je žrtva. Koliko je grandiozno herojstvo tvog grada i mučeništvo tvojih suputnika na samrti. Ili si čekao da se postroje svi izdajnici Otadžbine da ih sve prokažeš svojim svjedočenjem? Ili da tvoji dželati osude svoju zemlju jer ti se mnogi nisu dali da odumireš?” uraditi danas?
Ali – kako ste to mogli učiniti? Ti, koji si vjerovao u smisao borbe do smrti. Oh, sigurno nikad! Ili ste čekali da se pojavi nova generacija, čista od svega, koja će jedina moći razumjeti vaš mladalački entuzijazam? Da će oni koji su rođeni posle tebe potpuno odrasti, pa će te, kada budu veliki i zreli, ispratiti dostojanstveno kao nova vojska; dok ne budu u stanju da shvate sve, poredani pored tvog groba, u tvojim godinama.
Ili ste čekali da se vaše tkivo potpuno pretvori u tlo, a trideset puta da izrastete u travu i procvjetate, zamirišete… Ili ste čekali da budemo sposobni i spremni da obnovimo Domovinu kakvu ste sanjali – da nam tek sada prenesete svježe snove, netaknute jer smo ih možda zaboravili?”
FOTO: Marin Franov / CROPIX
‘O čemu ćeš nam pričati?’
„Zašto si čekao, Mišel? Da možda nisi hteo da ostaneš zauvek sakriven – da uvek ostaneš čežnja u našim sećanjima? Da nisi nameravao da zauvek ostaneš tajna, pa da se nad svakom njivom i stazom pitamo nije li možda tvoj grob baš tu pod našim nogama? – da svuda dok gazimo livadu, da budemo strahom svojim nogama, da budemo nad tvojim nogama? kako bi nam cijela Hrvatska bila svetinja?
Ali onda si ipak pokleknuo, pred silom kojoj nema otpora ni na zemlji ni na nebu, pred neprestanim zovima tvoje majke… Pa te je, posle sve tvoje tvrdoglavosti, konačno smekšala. I pozvala te da joj pustiš da ti mahne posljednji put, kad već nije mogla tog novembra.
Mišel, dragi mladiću, sad kad si ovdje, o čemu ćeš nam pričati? Kako da vas razumemo, opet, ono što se nikada ne može razumeti? Nauči nas. Kako je bilo moguće otići u stranu državu i malu zemlju i ugroziti sve što posjeduje? Naučite nas šta nije trebalo propustiti, šta ste čuli i osjetili. šta može biti tako jako i sveto? I kako možeš biti slobodan tako?”
‘Doći ću na tvoju sahranu’
“Oh, zaista si nam danas potreban, da zavolimo sebe i svoju sebičnost. Nauči nas da oni koji nemaju za šta da umru, nemaju za šta da žive. Reci nam kako da živimo ne u žamoru nego u ponosu zbog tvoje pobede. Nauči nas kako da i danas čujemo zvuk sopstvene trube koja te je nekad daleko zvala u tvom rodnom Vesoulu.”
Emotivna ispovijest vukovarskog snajperista: ‘Žan je dojurio čim je vidio…’
“Zato nisi ustao iz skrivanja — jer te opet neka truba zove na nešto novo… i takav si, pa ne možeš više da odoliš… Doći ću ti na sahranu, i na grob ti. Pa reci… Reci nam, vječni, nevini momče, sa onim smrtonosnim osmehom. I kako živim mrtvima, Mandurić”
